Carla i testral

Testrali su vrsta čarobnih konja najmanje slična pravim konjima. Nezasluženo su smatrani donositeljima nesreće. Posjeduju dar nevidljivosti, a mogu ih vidjeti samo oni koji su svjedočili smrti neke osobe ili prihvatili smrt.

Testrali imaju očnjake i posjeduju veoma razvijen osjet mirisa, koji ih vodi do svježe krvi. Po prirodi su mesožderi i stoga njihovim plijenom često postaju ptice. Hagrid tvrdi da neće napasti metu čovjekove veličine bez prethodne provokacije. Njihova su krila sposobna za veoma brz let dug barem nekoliko sati, iako oni više vremena provode na tlu, a posjeduju i odličan osjećaj za orijentaciju. Kad lete, zbog svojih velikih krila, izgledaju kao veliki šišmiši, zmajevi ili pterodaktili.

Hogwarts posjeduje krdo testrala koji žive u blizini Zabranjene šume, a najviše se koriste za vuču kočija koje prevoze učenike od željezničke postaje u Hogsmeadeu do škole ili obrnuto.

Predstavit ću vam Carlu, sasvim običnu djevojku, pomalo sramežljivu, koja se u svom razredu osnovne škole ni po čemu nije izdvajala. Plavih uvojaka i velikih smeđih očiju, bila je jedna od najsimpatičnih djevojčica u svojoj generaciji. No bila je vrlo tiha i povučena pa uglavnom nitko nije htio družiti se s njom. Čak je i od škole do kuće hodala sama, obično koji metar iza ostale djece iz susjedstva. Sve je bilo u redu s njom, no djeci je bila čudna ta njezina šutljivost. No, nju to nije zabrinjavalo, svoje je prijatelje pažljivo čuvala u knjigama koje bi joj ujak donio svaki put kad bi se vratio s nekog putovanja. Nakon škole bi otvorila bilo koju knjigu i uronila u nepoznat svijet prošlosti, čaroban svijet magije ili veličanstven svijet na dvoru neke prekrasne princeze. Uz njih je pronalazila utjehu i veselje koji su joj trebali.

Kad je Carla navršila 11 godina, njezini su se roditelji nemalo iznenadili kad im je došlo pismo zapečaćeno crvenim voskom. I, zamislite, to im je donijela sova. Sova!!! Carla je u svojoj sobi upravo čitala o kraljevni Aurori i njezinom stogodišnjem snu kad je pismo stiglo. Zadubljena u priču, ništa nije primijetila. Njezin se otac upravo vratio s posla pa je zajedno s njezinom majkom otvorio i pročitao pismo. Majci je od iznenađenja ispala šalica s čajem iz ruke i razbila se na pločicama kuhinje. Carlu je tresak iz kuhinje silno prepao pa se sjurila iz svoje sobe u prizemlje da vidi što se događa.

Kad je Carla ušla u kuhinju, strašno se zaprepastila. Roditelji su se nijemo gledali, blijedi kao papir, majka još uvijek držeći nevidljivu šalicu, koja je davno pala na pod. Ne shvaćajući što se događa, požurila je do lista papira koji je i dalje stajao pred ocem na stolu. Po njihovoj reakciji bojala se da je nekakva osmrtnica, iako je znala da su baka i djed savršenog zdravlja. Samo da se nije nešto dogodilo ujaku?

Iznenađenje tekstom pisma nije joj bilo ništa manje nego kod roditelja, no Carlina je reakcija bila nešto jača jer se ustrčala po kući mašući pismom i vičući: “Idem u školu magije, idem u školu magije!”

Otac se prvi pribrao i ušutkao ju, pokazujući joj dio u pismu gdje piše kako se čarobnjaci kriju od običnih ljudi, bezjaka, pa da se ne otkrije ako ju susjedi slučajno čuju. Nemojte krivo shvatiti, nije se otac sramio što mu je kći vještica, nekako je i dalje bio u šoku, ali sretan, jer je oduvijek znao da je njegova kći posebna, a sada je znao i kako. Roditelji su osobito bili zadovoljni kad su Carlu napokon vidjeli tako sretnu. Iz dosadašnje su je škole ispisali pod izgovorom da će ju upisati u privatnu školu za koju je dobila stipendiju i pripreme za Hogwarts su počele.

Carli je bilo iznimno žao što joj u kovčeg nisu stale sve njezine najdraže knjige (kojih, usput budi rečeno, ima 30), tako da svim svojim književnim prijateljima pokaže da je i ona sad u svojoj bajci. Čak ni roditelji nisu smjeli poći s njom na svečanost za prvi dan školske godine. No sa sobom je nosila svoj kožni dnevnik, odlučila je da neće izostaviti nijedan detalj, kako bi se za koju godinu mogla uvjeriti da ovo nije samo san.

Iako Carla nije bila jedina djevojka koja je dolazila iz nečarobnjačke obitelji, njezina ju je šutljivost ponovno izdvojila iz društva. Premda se dobro snalazila s potpuno novim gradivom i hrpom zadaća, na pitanja profesora su uglavnom odgovarali učenici iz čarobnjačkih obitelji kojima je dosta toga već bilo dobro poznato. Svoju je komunikaciju svela uglavnom na svoj dnevnik, uz pokoju rečenicu s kolegama iz svog doma Gryffindor.

Jesen je bila blaga i Carla je odmah pronašla svoje omiljeno mjesto u dvorištu pokraj jezera, gdje je provodila gotovo sve svoje slobodno vrijeme.

Jednog nedjeljnog poslijepodneva, kad je ponovno sjedila na velikom kamenu na rubu šume i jezera, pišući hrpu tjedne zadaće, nešto je iza nje zašuškalo. Brzo se okrenula u smjeru šume, no ništa nije mogla vidjeti. Vratila se pisanju zadaće, kad se šuštanje pojačalo. Dlačice na vratu su joj se nakostriješile, preplavio ju je iznenadni strah. Znala je da nije preblizu šumi, no profesori su ih toliko puta upozoravali da ne idu u Zabranjenu šumu zbog bića koja se tamo nalaze, da se bojala da će ju nešto pojesti. Oprezno se okrenula i ugledala crno ždrijebe krilatog konja. Ždrijebe joj je polako prišlo i njuškom joj gurnulo rame. Nasmijala se od olakšanja i pomazila ga. Nije znala koja je to vrsta konja, no odlučila je još istog dana potražiti u knjižnici naziv tog krilatog konja. Kratko se poigrala sa ždrebetom i požurila u knjižnicu prije nego što se zatvori.

Jedva je našla jedan naziv koji je odgovarao opisu konja, no nije mogla vjerovati da nešto toliko slatko može imati takav negativan opis. Radilo se o testralu, životinji za koju se u čarobnjačkom svijetu vjerovalo da donosi tugu i nesreću, a koju vide samo ljudi koji su vlastitim očima vidjeli umiranje. Doduše, ona se još nemutno sjećala smrti svoga starijeg brata, no kako je tad imala samo tri godine, nije bila sigurna je li to bila njezina mašta ili je stvarno vidjela kako je njezin tri godine stariji brat istrčao za loptom na ulicu ispred velikog kamiona. Kad je porasla često je ispitivala roditelje o Patricku, svom izgubljenom bratu, no kako su oni nevoljko odgovarali, s vremenom je prestala ispitivati. Izgradila je prešutni odnos sa svojim izgubljenim bratom i povremeno mu se obraćala kad bi ju nešto mučilo, premda naravno nije mogla dobiti odgovor od njega.

Kako ni s kim nije bila bliska, a sramila se započeti razgovor, pitala je profesoricu McGonagall ima li testrala u Zabranjenoj šumi i jesu li opasni. Profesorica McGonagall ju je umirila rekavši da su to praznovjerja o donošenju nesreće i da su testrali prilično pitoma bića, ponešto neshvaćena. Sljedećeg poslijepodneva, kad je ponovno sjedila na svom kamenu pokraj jezera, ždrijebe je ponovno došlo. Ovog je puta bila spremna pa mu je dala mrkvu koju je ranije uzela za vrijeme ručka. Ždrijebe svakako nije bilo opasno, a srce joj je bilo puno jer je napokon stekla stvarnog prijatelja u Hogwartsu.

Njezina su se druženja sa ždrebetom testrala učestala i sad je, umjesto uz knjige, svoje slobodno vrijeme provodila na rubu šume. Naravno, nije zanemarila svoje školske obveze, no imala se čemu veseliti i nakon nastave. Ždrebetu je nadjenula ime Lucky jer je bila presretna što joj je to prvi prijatelj u Hogwartsu.

Povremeno ju je ždrijebe gurkalo na sami rub šume, a jednom se čak odvažila ući par metara u šumu. Malo po malo, kad je shvatila da na rubu šume nema ničeg opasnog i da ju njezino ždrijebe brižno čuva od životinjica koje se povremeno pojave, odvažila se ući dublje u šumu. Jednom je prilikom došla sve do proplanka na kojem su se okupljali testrali i prilično se iznenadila kad je shvatila da se radi o krdu od 30-40 konja. Svi su bili miroljubivi i rado su joj prilazili zbog hrane ili maženja. Ipak, ispalo je da su testrali više mesojedi i da im mrkva, u usporedbi sa sočnim odreskom, nije previše omiljena.

Čak se uspjela sprijateljiti s nekoliko vilenjaka iz kuhinje koji su joj rado davali sirove odreske koje je nosila cijelom krdu testrala. Sad više nije bila nimalo usamljena, a prijatelje nije mogla ni na prste izbrojati. Koga briga što nisu bili ljudi, ona je s njima bila sretna.

No, jednog dana, dok je na proplanku testrala igrala lovice s Luckyjem, primijetila je da na jednom panju na rubu proplanka sjedi jedan dječak, pognute glave i duboko zamišljen. Činilo joj se da je iz doma Hufflepuff, godinu ili dvije stariji od nje. Njezina joj sramežljivost nije dopuštala da mu priđe, no izgledao je tako tužno da se bojala da nije nekako ozlijeđen. Lucky kao da je pročitao njezine misli pa je igru okrenuo u smjeru dječaka i ubrzo nije imala izbora nego prići mu.

Pozdravila ga je i upitala što radi tamo. Ždrijebe mu je prišlo i on ga je nesvjesno pomazio, neodređeno odgovarajući Carli, nešto kao da ga muči neka zadaća ili tako nešto. Odmah je primijetila da i on vidi testrale. Kako je znala da ima malo ljudi koji ih mogu vidjeti, na svoju sreću i nesreću usamljenih druželjubivih testrala, oprezno ga je upitala je li sve u redu i može li mu kako pomoći. On je briznuo u plač, a Carla nije znala što da radi. Nespretno je čučnula pokraj njega i pokušala mu staviti ruku na rame. Kad se malo smirio, rekao je da se zove Cody i da je na trećoj godini u domu Hufflepuff. Malo je zastao, no uspio je smoći snage i reći kako mu je taman prije nego što se vratio u Hogwarts preminula sestra od neke neizlječive bolesti. Taman je bio ušao u njezinu sobu da vidi što želi za doručak, a ona je upravo proživljavala svoje posljednje trenutke. Trebala je te godine krenuti u Hogwarts, iako je bila prebolesna za odlazak od kuće.

Razumijevši njegovu bol, Carla ga je snažno zagrlila i dopustila mu da se isplače, i sama ispustivši pokoju suzu za svojim davno izgubljenim bratom. Kad su se oboje smirili od plača, primijetili su kako ždrijebe Lucky skakuče oko njih, pokušavajući ih oraspoložiti. I uspjelo je. Oboje su se počeli smijati i prihvatili ždrebetovu igru.

Kad se smračilo, zajedno su požurili u Veliku dvoranu na večeru. Dogovorili su se da će se sljedećeg dana naći u isto vrijeme na istom mjestu i požurili za stol svojeg doma. Te večeri Carla nije mogla zaspati od uzbuđenja. Napokon je imala ljudskog prijatelja, s kojim je mogla razgovarati, koji je razumio njezinu povučenost i prazninu u srcu zbog gubitka brata. Roditelji o njemu nisu htjeli razgovarati, a vjerojatno su mislili kako joj ne može nedostajati netko koga se jedva sjećala. Kao da su ga pokušali zaboraviti. A ona kako je rasla, tako je sve više žudjela za detaljima o Patricku, koje joj nitko nije mogao otkriti. Uz Codyjeve priče o njegovoj sestri Sarah kao da je i sama počela upoznavati vlastitog brata. Osjećala je da joj je bliži nego ikad. I testrali su bili sretni zbog novog društva i stalnog priljeva sočnih odrezaka. Cody je, kao i svaki Hufflepuff, zbog blizine društvene prostorije svog doma kuhinji bio vrlo blizak s većinom vilenjaka. Carli su oni bili posebno dragi i neobični pa se rado sprijateljila s onima najdruštvenijima. Sad su svakodnevno dobivali odreske za cijelo krdo testrala, a vilenjaci su im čak pomagali u krijumčarenju odrezaka iz dvorca. Bila je to njihova mala tajna.

Vrijeme je prolazilo i bližio se kraj školske godine. Carla je postajala sve tužnija jer se užasavala rastanka s Codyjem i cijelog ljeta sama doma, doduše uz knjige, ali nije to bila prevelika utjeha nakon avantura s čovjekom, krdom testrala i kuhinjskim vilenjacima. Zadnji dan nastave, taman nakon doručka, Cody je dotrčao do nje sav sretan. Rekao je kako su njegovi roditelji pristali da ovog ljeta pozove prijatelje k sebi. Carla je bila sretna zbog njega, no još tužnija jer je znala da će Cody barem ugostiti svoje kolege Hufflepuffe, dok će ona i dalje biti sama. Zatim ju je pitao kad bi joj odgovaralo da dođe kod njega u Godricov dol i da će njegova majka rado poslati sovu s pozivom ako ju roditelji isprva ne puste. Dugo joj je trebalo da shvati da je to poziv njoj da preko ljeta dođe kod njega. Kod njega u čarobnjačko selo u čarobnjačku obitelj. Kod Codyja, svog jedinog i najboljeg prijatelja. Glasno je ciknula, malo poskočila i počela vikati: “Da, da, da! Doći ću, obavezno.” Zatim se sjetila i dodala: “Ali ako ti obećaš da ćeš doći k meni, u bezjački grad u bezjačku obitelj. Dosadno, ali naći ćemo neku zanimaciju.” Dosadno? Cody je o takvom danu sanjao još otkad je došao u Hogwarts i upoznao vještice i čarobnjake iz bezjačkih obitelji.

Čini se da ni jednome ovo ljeto neće biti dosadno, a za sve su zaslužni testrali, potpuno pogrešno shvaćeni umiljati konji koji slučajno posjeduju neobičnu vrstu magije. Tako da nemojte knjigu suditi po koricama, ako ju malo upoznate, možete se prilično iznenaditi.

Priča broj 1 za Ciklus priča Jane Karinski povodom izlaska novog serijala o Čudesnim zvijerima.