Žustrica Betty

Žustrice su prvotno uzgojene u Britaniji, iako ih danas izvoze u sve dijelove svijeta. To su male mačkolike zvjerke pjegava, šarena ili točkasta krzna, s golemim ušima i lavljim repom. Žustrice su inteligentne, neovisne i povremeno agresivne, ali ako im se svidi neka vještica ili čarobnjak, mogu biti sjajni kućni ljubimci. Žustrice posjeduju neobičan dar za otkrivanje neugodnih ili sumnjivih osoba i nepogrešivo će vlasnika odvesti kući ako se ovaj izgubi. Imaju do osam mačića u leglu i mogu se pariti s običnim mačkama. Vlasnici moraju imati dozvolu (kao i u slučaju krupova i upavica) jer žustrice dovoljno neobično izgledaju da privuku zanimanje bezjaka.

Betty je rođena kao deveti mačić u prvom leglu svoje majke, plemenite žustrice Veronice. Veronica je pripadala bogatoj čarobnjačkoj obitelji koja se ponosila svojim ljubimcem, pripadnikom neobične magične vrste mačaka. Zapravo, Veronicino prvo leglo bilo je nezgoda kad se njezina vlasnica, Alicia, iskrala od kuće kako bi se našla sa svojim bezjačkim dečkom u obližnjem selu, a Veronica ju je slijedila kako, okružena bezjacima, Alicia ne bi nekako nastradala. Prateći Aliciju zaskočio ju je neki crni mačor i sve je bilo gotovo prije negoli se snašla. Nekoliko mjeseci kasnije okotila je devet mačića, a kako su žustrice inače legle do 8 potomaka, oduvijek se smatralo da deveti mačić donosi nesreću. Na Alicijin nagovor, devetog se mačića, Betty, nisu riješili, no čim je dovoljno narasla, odnijeli su je u trgovinu kućnih ljubimaca u Zakutnoj ulici. Betty ionako nije mogla biti predana nekoj dobrostojećoj magičnoj obitelji, krivih nogu i tamno sive boje, bez ikakvih vanjskih odlika velebne vrste žustrica.

Premda nije potpuno utvrđeno koliko žustrice mogu poživjeti, Betty je u trgovini ostala poprilično dugo, a nezainteresirani su je čarobnjaci samo ignorirali, kupujući sove, žabe i crne mačke. Ona kao da nije bila ništa određeno – niti mačka niti prava žustrica. No, to se odnosilo samo na vanjski izgled. Betty je bila možda čak i inteligentnija od svoje braće, no to se u ranoj dobi nije moglo uočiti, a čarobnjaci, zainteresirani samo za vlastite živote i svoju vrstu, nisu to mogli primijetiti ni kasnije. Iako je trgovina bila mala i uvijek jednolična, Betty je barem noću pronalazila način da se zabavi, zajedno s još ponekim stanovnikom trgovine. Naučila je čitati iz časopisa koje su ostavljale mlađe prodavačice, no ni to joj nije odagnalo neprestanu dosadu. Nigdje nije bilo knjiga, nije smjela izlaziti iz trgovine, druge životinje često nisu razumjele njezinu igru.

Jednog je dana Betty čvrsto odlučila pobjeći iz trgovine, tik prije zatvaranja, kad se dovoljno smračilo da ju prodavačice ne primijete odmah, a kad je trgovina još bila otvorena. Oprezno je otvorila vratašca svoje male nastambe, a kako nitko nije znao da ona to zna, nitko ništa nije primijetio niti posumnjao. Baš kad je posljednja prodavačica provjeravala sve životinje, Betty se iskrala i potrčala Zakutnom ulicom koliko su je njezine krive noge nosile. Dok je prodavačica otkrila da je nema, ona se već šuljala dvorištem Šupljeg kotlića.

Bolji trenutak za bijeg nije mogla izabrati jer je sljedećeg jutra Šuplji kotlić, ako i cijela Zakutna ulica, vrvio čarobnjacima. Bio je to posljednji dan ljetnih praznika, kad su svi učenici kupovali svoj pribor za novu školsku godinu u Hogwartsu. Uočila je obitelj s dva školarca koja je odsjela u Šupljem kotliću i odlučila ih sljedećeg jutra slijediti kako bi možda napokon uspjela pronaći obitelj koja će ju usvojiti.

Sljedeći obitelj našla se na peronu prepunom čarobnjaka, uz veliki bučni vlak koji je često zviždao. Nije ni sanjala da će joj se toliko posrećiti, da će se naći uz stotine čarobnjaka, tako da je imala velik izbor čarobnjaka koje bi mogla odabrati za svoju obitelj. Ušuljala se u vlak i šćućurila ispod sjedala jednog praznog odjeljka. Nedugo potom u odjeljak je ušla sitna djevojčica uplašena izraza lica i ponešto izlizane odjeće.

Betty, umorna od trčanja za čarobnjačkom obitelji do perona i ponešto nervozna zbog moguće sudbonosne situacije, i dalje je skutreno ležala ispod sjedala, bojeći se izaći. Glavom su joj prolazile razne misli i pitanja – što ako se nikome ne svidi, bi li ova djevojčica mogla biti njezina nova obitelj, ako se otkrije hoće li ju samo izbaciti iz vlaka, kamo taj vlak točno ide, ako se i pokaže, kako bi se uopće predstavila. U svem tom razmišljanju, mirno je zaspala i odspavala cijelim putem. Probudila se tek kad se vlak zaustavio, a svi putnici već izašli iz njega. Brzo je skočila kroz prozor i pobjegla u tamu.

Drugog je jutra otkrila da je u malenom selu nadomak velebnog dvorca opasanog visokim zidinama. Selo je bilo pusto, unatoč svoj djeci koja su noć prije izašla iz vlaka. Možda su bili u dvorcu?

Uočila je nekoliko gostionica i restorana i uputila se prema njihovim spremištima pronaći nešto za jelo. Za jednu inteligentnu žustricu, nije joj bilo teško otkriti kako nezapaženo ući u spremišta. Nakon obilnog obroka zaputila se u šumu koja je jednim dijelom selo dijelila od dvorca. Uspjela je pronaći rupu u zidinama, a kako je bila magično biće, bez problema je prošla sve magične prepreke. Našla se u još većoj i vrlo mračnoj šumi, no nekako je osjećala da joj je to novi dom, makar privremeno. Bilo je nečeg umirujućeg u toj šumi.

Nakon dužeg drijemeža, ponovno je ogladnila pa se uputila do ruba šume, prema dvorcu. Hranu nije morala dugo tražiti, naišla je na kolibu na rubu šume, gdje su živjeli veliki čovjek i njegov slinavi pas. Uh, pse nikako nije voljela. No, činilo se da ovaj nije previše pametan jer ju upće nije primijetio kad je prošla pokraj njega pri ulasku u kolibu da pronađe hranu dok je čovjek okopavao svoje gredice pokraj kolibe.

Betty se veoma svidio ovaj novi život, na slobodi, uz črobnjake, uz lak priljev hrane i obilje aktivnosti. No, još uvijek nije bila potpuno sretna. Željela je pronaći svoju obitelj, nekoga tko će joj odgovarati, s kime će biti cijeli život. Sjetila se djevojčice iz vlaka i odlučila potražiti ju drugog jutra. Imala je sreće jer je bio vikend i većina je učenika bila izvan dvorca, uživajući u posljednjim danima lijepog vremena prije nego zima zakuca na vrata.

Nakon dulje potrage, Betty je svoju djevojčicu pronašla u sjeni dvorca, daleko od većine učenika, kako nešto crta u svoju bilježnicu. Iako je djevojčica bila zabavljena svojom aktivnošću, činilo se da je usamljena i da joj je dosadno. Svako je malo pogledavala prema skupini hihotavih djevojčica koje su sjedile na obali jezera.

Betty je oprezno prišla djevojčici i stisnula se uz nju. Neke odvažnije žustrice čarobnjaku bi odmah skočile u krilo, no Betty za to nije imala hrabrosti, ta nije znala baš ništa o toj djevojčici. Djevojčica ju je iznenađeno pogledala, no već trenutak kasnije nastavila crtati. Betty je samo nastavila ležati uz nju. S vremenom ju je djevojčica počela maziti, a kad je postala svjesna što radi, malo se smela, no nije maknula svoju ruku s Bettyna krzna. Pitala ju je ima li vlasnika. Betty je podigla glavu i zapiljila se u njezine oči u nadi da će djevojčica shvatiti da ju Betty želi. Ni sama nije znala zašto, no nešto ju je vuklo toj djevojčici i znala je da joj mora pružiti priliku pri odabiru svog čarobnjaka.

Taman kad se činilo da bi se djevojčici Betty mogla svidjeti, oglasilo se zvono za večeru i djevojčica je, kao i svi ostali učenici, požurila u dvorac.

Betty je morala čitav tjedan čekati da opet vidi djevojčicu i ponovno pokuša upoznati se s njom. Djevojčica se nemalo iznenadila kad je ponovno ugledala Betty. Upitala ju je kako to da je ponovno tamo, a Betty je kao odgovor naslonila svoju šapu na njezinu nogu. Djevojčica se nasmiješila i rekla: “Ja sam Anna. Imaš li i ti ime? Kako bih te mogla zvati?” Betty nije znala kako da joj odgovori, no onda je ugledala bočicu s tintom pokraj Anne, umočila jednu kandžu u nju i na papiru u Anninom krilu ispisala svoje ime. Annu je taj čin prilično iznenadio, no ubrzo se pribrala i upitala Betty ima li vlasnika. Ona je odmahnula glavom i skočila Anni u krilo. Anna se od srca nasmijala i snažno zagrlila Betty.

Kad se zvono oglasilo, Anna je polako ustala, pozdravila se s Betty uz obećanje da će i sutradan doći na to mjesto i požurila u dvorac. Betty je rastanak rastužio, no srce joj je bilo puno jer je napokon stekla prijatelja.

Anna je održala obećanje i došla sutradan, gdje ju je Betty nervozno čekala, no bila je u društvu starije vještice. Anna je pomazila Betty i rekla: “Betty, ovo je profesorica McGonaggal, ona zna sve o mačkama i kao preduvjet da mi dopusti da te zadržim u dvorcu kao svojeg ljubimca, željela je porazgovarati s tobom.” Betty se uplašila strogog izgleda ove žene misleći da će ju ona istjerati s posjeda dvorca.

Na njezino veliko iznenađenje, profesorica se pretvorila u mačku i obratila joj se mijaukanjem. Bila je vrlo ljubazna i Betty se malo opustila. Ukratko joj je prepričala svoju životnu priču, a profesorica ju je šutke slušala. Potom se vratila u svoj ljudski oblik. Anni je rekla da nema razloga da ju ne zadrži, ali da joj neće prepričati što joj je Betty rekla jer je na Betty kad će joj i kako to reći. Anna nije razumjela kako bi joj Betty mogla nešto reći, no vjerovala je profesorici na riječ. Uzela je Betty u naručje i ponijela ju u dvorac. Tek je tada Betty primijetila da Anna pomalo šepa, jednako kao i ona. Shvatila je da je njezin odabir čarobnjaka bio dobar.

Prvi put je spavala u udobnom krevetu, do Anninih nogu, a spavala je bolje no ikad. Ujutro ju je Anna ponijela na doručak, a njezina je pojava izazvala veliko zanimanje kod kolega iz Annina doma. Učenici iz čarobnjačkih obitelji odmah su prepoznali da je riječ o žustrici i divili se Anni što ju posjeduje. Smiješni čarobnjaci, mislili su da Anna posjeduje Betty, a ne da je Betty ta koja je odabrala svog čarobnjaka. Bilo kako bilo, Anna je prvi put bila u središtu pozornosti, a zapravo s većinom kolega prvi put razgovarala. Čak su joj i hihotave djevojčice s jezera prišle nakon doručka kako bi razgledale njezinog novog ljubimca.

Čini se da je odabir bio na obostrano zadovoljstvo jer je Betty napokon imala svoj dom i svog čarobnjaka, a Anna je prestala biti nevidljiva i zanemarena. Počela je uživati u svojim školskim danima i stekla brojne prijatelje, a sve zahvaljujući Bettynoj neobičnoj pojavi.

Zajedno su provele mnoge sretne godine i sve važne događaje, dočekale duboku starost, a kad je Anna otišla na drugi svijet, Betty je već sljedećeg dana pošla za njom, spokojno usnuvši u svom krevetiću u domu Anninih unuka.

Priča broj 2 za Ciklus priča Jane Karinski povodom izlaska novog serijala o Čudesnim zvijerima.